Iva Körbler
Izložba Gorana Fruka u Galeriji proširenih medija HDLU
O MOGUĆNOSTIMA SLIKE
Danas, više nego ikada prije, evidentno je kako je Goranov slikarski opus jedan od najdosljednijih primjera radikalnog enformela u hrvatskom slikarstvu. Riječ je o umjetniku koji je zaista totalno osjećao i živio svoju umjetnost, bez gotovo ikakve razlike između umjetnosti i života
Slikar Goran Fruk (Zagreb, 1959-1993) jedan je od onih hrvatskih umjetnika oko kojih je već zarana bilo stvoreno i potencirano svojevrsno mitsko ozračje, vezano kako uz način života, tako i uz njegovu svestranu, šaroliku multiumjetničku aktivnost. Mnoga pitanja o istinskom pomicanju granica u tretiranju dvodimenzionalnog slikarstva na kraju osamdesetih u nas, koja su se nametala tijekom posljednjih desetak godina, nisu se mogla javiti, a da pritom ne pomislimo na nezaobilaznu važnost opusa Gorana Fruka. Prepoznat odmah (od upisa na ALU 1982. godine u klasu prof. Kulmera i prof. Sedera), Goran Fruk je u samo nekoliko godina (od 1986/87. do 1993) prešao intenzivni, gotovo komprimirani, put slikarskog zrenja, pomičući granice slikane površine do krajnjih (doslovno, fizički!) rubova, ne niječući pri tome slikarstvo kao medij izražavanja. I to je s današnje pozicije promatranja važno. Naime, skloni smo u ovome trenutku mnoge njegove multimedijalne aktivnosti, happeninge i performanse koji su se intenzivno odvijali po zagrebačkim klubovima (npr. Gjuro) i otvorenim prostorima grada promatrati kao prilično uvriježenu praksu kojom se osamdesetih godina bavio veliki dio zagrebačke urbane mladeži iz građanskih obitelji koja je u intelektualno-umjetničkom smislu nešto držala do sebe, želeći pomalo i šokirati svoje mainstream-roditelje (generacija okvirno između 1963-1968) ili trenirati za budućnost svoje umjetničko-intelektualne kapacitete i pretenzije pa u tom smislu ne bih tome ovdje posvetila previše prostora. Jer, ako bismo se zadržali na tom segmentu njegove svestrane aktivnosti, ispostavit će se da svi znamo barem dvadesetak kultnih bendova koji su djelovali u Gjuri osamdesetih i stotine performansa (bilo je dovoljno reći da je bend osnovan ili da se sprema predstava pa da vas okolina odmah drukčije tretira), stoga ću taj segment ostaviti za obradu npr. Dudi Jagatiću. Više će nas zanimati tendencija općega Goranova djelovanja koja se kristalizirala iz svih tih aktivnosti, a to je težnja za totalnom umjetnošću, koje je slikarstvo samo segment.
Prepoznata važnost opusa
Danas, međutim, više nego ikada prije, evidentno je kako je Goranov slikarski opus jedan od najdosljednijih primjera radikalnog enformela u hrvatskom slikarstvu, što na žalost nije bilo adekvatno prikazano na ovogodišnjoj tematsko-problematskoj izložbi Enformel i odjeci u prostoru Galerije Karas. Tamo je, naime, Goran bio predstavljen s dva velika platna iz 1987. godine, evidentno apstraktno-ekspresionističke, gestualne prakse, koju je sam slikar brzo apsorbirao, prevladao i otišao u drugom smjeru prema slojevitoj reljefnoj površini ugašene tamnosmeđe i crne game. Stoga početak Goranova enformelnog mišljenja možemo tražiti tek u 1988/89. godini. Uz to, Gorana naša likovna javnost pamti po kultnim crnim probušenim platnima manjeg formata iz 1991. koja je izlagao atmosferilijama (i na koja se pažljivo, trajno, mora taložiti prašina i u vašem domu) te slikama koje tretira kao predmete što se izlažu kao ambijentalna komponenta u galerijskom prostoru (1991-1993), s oduzetim značenjem slike kao umjetničkog artefakta.
Sve to možda ovako na prvu loptu zvuči pomalo neozbiljno i zafrkantski, no da je riječ o umjetniku čija djela i zamisli i u ovom trenutku emaniraju značenje i imaju neospornu povijesnoumjetničku vrijednost, ne možemo ni najmanje dovoditi u sumnju. Upravo se na ovoj izložbi u Galeriji PM, nazvanoj Fragmenti defenestracije (Goran je, naime, održao sa svojim prijateljima umjetnicima tri happeninga pod naslovom Defenestracija 1986, 1987. i 1988, nastojeći razbiti klasični okvir slike kakvu poznajemo), pokazalo kako je riječ o umjetniku koji je zaista totalno osjećao i živio svoju umjetnost, bez gotovo ikakve razlike između umjetnosti i života. Pokazalo se, također, da nije riječ o umjetniku koji je morao umrijeti kako bi postao kultna ličnost hrvatske umjetničke scene čije se ime izgovara s poštovanjem, i čiji je opus na račun prerane smrti uzdignut na nezasluženu razinu. Za razliku od nekih živućih konceptualaca srednje (a i starije) generacije, koji iz svakog svojeg - pa i najbanalnijeg - čina izvlače značenje i pridaju mu stanovitu umjetničku vrijednost, Frukovo je djelovanje bilo u svojoj idejnoj svježini i istinskom nonkonformizmu (gledano s današnje distance) možda ipak malo pomaknuto ispred svog vremenskog segmenta poput svojevrsne odgođene ili pomaknute sadašnjosti, odnosno, kao određeni istovremeni paralelni tok umjetničkog promišljanja zbilje. Odnosno, proučavajući Goranov opus, stječe se vrlo brzo uvjerenje kako je riječ o umjetniku čije ideje i akcije nisu bile kalkulirane u smislu da inspiracija za njih dolazi izvana, da slikar hvata i osjeća puls vremena, nego je to sve zajedno bio Goranov autentičan svijet.
Originalno reinterpretiranje tradicije
Priklonivši se u početku po svojoj unutrašnjoj nužnosti senzibilitetu apstraktnog ekspresionizma i gestualnog slikarstva (De Kooning, Gorky, Mitchell), očitavali smo u Frukovim radovima i signale iz druge ili treće ruke koji ga (u fragmentima) povezuju i s Tŕpiesom (iz šezdesetih), Arnulfom Rainerom (šezdesete) i Hermannom Nitschom. Zatim se paleta naglo stišava, slojevitost ugasle materije dolazi u prvi plan (smola, bitumen, pilovina), procesualno građenje slike postaje vrlo naglašeno (slika i suši sloj po sloj). Ubrzo će se javiti radovi koji osporavaju medij slikarstva-slike i dovode ga u pitanje, ali ga ne negiraju. Čin probijanja i rezanja platna poznat je kao koncept Lucia Fontane, no Goran nužno dolazi do te točke odnosa prema slikanoj površini kada, osim interesa za podlogu i pozadinu slike, dolazi do tretiranja slike kao objekta ili, jednostavno, želje da slika bude maksimalno inkorporirana u okolni prostor preko svojih granica zadanosti medija. Tada se čin perforiranja nametnuo kao nužna gesta, jer je tim postupkom beskonačni prostor ispred i iza platna bio apostrofiran, a prostor pozadine slike postaje jednakovrijedan prostoru ispred slike ? prostor ulazi u sliku. U ishodištu je tog čina Goranov osjećaj (neo)egzistencijalističke potrebe za probijanjem i nadilaženjem granica svoje individualne ljudske zadanosti, ograničenosti i stiješnjenosti, za proširivanjem granica slobode svoje fizičke i mentalne (za)datosti. O tome svjedoče njegovi slike-kosturi od kojih je izložen samo okvir s djelićem napetog crnog platna i interes za matematičku kombinatoriku, Fibonaccijev niz, zlatni rez ili, kako je zapazila Sonja Briski-Uzelac, težnja za ?konačnim prolazom ka mentalnoj slici?. U ovom trenutku, možda više nego ikada prije, osjećamo i stanovitu tmurnu, gotovo pesimističnu komponentu što struji s platnâ Gorana Fruka, i koja je već bila zapažena kao ?tamna strana neke globalne urbane bezličnosti? (D. Grubić, 1989). To je istovremeno svijet u kojem postoji blistava svjetlost prirode i planinskih vrhunaca i zgusnuta tama velegradskih ambijenata, težnja fizičkom osjećanju slobode prostora i kretanja stečenom u alpinističkim pohodima te osjećaj gradskog sivila i uvjetovanosti, zadanosti fizičke slobode.
Kraj slikareve poetike
Tako naglo prekinuti umjetnički i životni put Gorana Fruka podsjeća me na tezu naše istaknute kiparice i razgovor koji smo nedavno vodile o karizmatičnim pojednicima koji su u malo godina napravili revolucije na svome području djelovanja, i zatim neobjašnjivo umrli prerano, bez vidljivo spoznatljiva razloga. Složile smo se da je tako valjda moralo biti jer je njihova (zemaljska) misija time završila, i kako, vjerojatno, dalje ne bi više mogli mnogo odbacivati bez autorecikliranja, ponavljanja i silazne putanje. Oni su svoje dali u nekoliko godina. A Goran Fruk? On nije pripadao među umjetnike čiji je put završen i okončan, baš zato što nam je ostavio mnogo svojih nerealiziranih ideja, skica i crteža u suvremeno povijesnoumjetničko nasljeđe. Ostavio nas je s vječnim pitanjima što je i kako moglo biti dalje, kojim bi se putem kretao, kako bi u ovom trenutku tretirao slikarstvo. Sve je ostalo otvoreno, iako se opći smjer nazire. S njim je nestao spiritus movens mnogih zagrebačkih umjetničkih događanja i akcija, jer, čini se, bez Gorana nema više takve snažne energije koja bi pokretala svoj umjetnički i prijateljski krug. Istina, danas su neka druga, otuđenija i bljeđa vremena, ali gubitak upravo takvih pojedinaca pridonosi pojavi takve društveno-umjetničke klime. Teško nam se pomiriti s činjenicom da je opus Gorana Fruka završen opus, i teško nam pada što smo nakon ove izložbe toga postali u potpunosti svjesni.
Izvor: Vijenac, br. 202, 29. studenoga 2001.