Marian Wenzel
UMJETNOST USPONA - DJELA GORANA FRUKA
Slikara Gorana Fruka svjetska će umjetnost pamtiti kao jednog od velikih majstora boje u sjajnom impastu njegovih ulja, koja su nalik na uzburkanu pučinu. Ali to je bila tek jedna faza njegova čvrsto usmjerenog puta koji je išao kroz umjetničke stilove, kao penjač koji se uspeo do planinske livade prelivene bojama čudesnih cvjetova, te odlučio ondje provesti neko vrijeme.
Fruk, sin vrsne alpinistice Đurđe Sučević, sagradio je svoj vizualni svijet oko iskustva penjačkih uspona, a ključ tog svijeta naći ćemo u beskrajnom nizu fantastičnih planina koje je crtao kao dijete, okićenih nacrtima uspona koji nalikuju ljestvama i označeni su brojevima, nadahnuti alpinističkim skicama. To nam se otkriva tek gledajući unazad. Jer Frukov uspon u umjetnost počeo je u gradu u kojem je naišao na ona nelijepa i tužna lica koja je prenio na svoje slike.
Fruk se, naime, istaknuo odmah nakon upisa na Akademiju likovnih umjetnosti nizom ekspresionističkih pastela iz zagrebačkih kavana, s oštrim licima šiljatih brada, koja je kasnije pretočio i u svoje umrežene 'apstraktne' slike, i s vremenom im dopustio da se s tim mrežama stope. U tim su pastelima ta lica često bila pokraj prozora, a prozori (kao otvori i izvori svjetla) ostali su jedan od njegovih osnovnih motiva. Uz ta izmišljena lica Fruk je u tom razdoblju pokazao i rijedak dar zapažanja u vrlo lijepim aktovima, te u dirljivom crtežu svoje bake.
U to je studentsko vrijeme Fruk započeo svoj stilski uspon koji uključuje i nekoliko važnih slika drveća - šumovitih predjela u kojima počinju alpinistički usponi. Te slike također imaju svoju mrežastu kompoziciju, kao i nešto što će postati bitno za njegov budući rad - otvor u središtu, kroz koji naziremo svjetlo - ili rjeđe, tamu - projekciju puta koji je pred njim, izraslu iz prozora njegovih gradskih prizora. Kako se stabla pretvaraju u mreže crnih crta, tako se zagrebačka kavanska lica šire i ostaju unutar mreže, poput sjećanja penjača čvrsto uraslih u njegovo očište i položenih preko novih formacija drveća, biljaka i stijena. Ona postaju kaligrafske formule, ali se nikad ne gube, a potezi kista koji sa strane omeđuju svako lice produžuju se, prerastaju u rogove.
Frukovi rogati muškarci glavni su figurativni prikazi tih godina impasta, kad su njegove slike dosezale goleme formate često nepravilnih rubova, poput stijena. Te su se glave zatim gotovo nesvjesno, automatski uklopile u ritmički ples slikarevih kaligrafskih poteza. Nema nikakve sumnje da ta bogata žetva njegovih studentskih godina sadrži radove svjetske kvalitete, a taj kvalitet proizlazi iz njegova nadahnutog rukopisa i jednako tako nadahnutog kolorita. Ograničenost sredstava prisilila je Fruka da zajedno upotrijebi sve vrste boja kojima je u datom času raspolagao - sa sjajnim rezultatom. Rafinirane kombinacije boja kao i surovi kontrasti crvene, plave i crne boje, nikad mu nisu neumjesni. Papir, karton, platno, sve je to dobrodošla podloga za slapove boja uhvaćene u crne ili bijele okvire kao ribe u mrežu.
A onda, bez prethodnog upozorenja, ali opet neminovno, gledajući unazad iz današnje perspektive, Fruk je prešao granicu šumskog pojasa. Okrenuo je leđa planinskim livadama kao da nisu nikad postojale; Frukov je pogled prionuo za goli kamen. U međuvremenu pala je noć. Dok se tama zgušnjavala, penjač Fruk prošao je i kroz oblake, kao da zna letjeti, da bi na svojim snažnim crnim platnima uhvatio posljednje zaostale vodoravne tragove dana. Fruk je neke od tih novih slika slikao preko ranijih gotovih slika da bi postigao taktilne efekte za kojima je težio u monolitnim, mračnim, ne-objektivnim platnima tog razdoblja.
Fruk je napustio Akademiju ne upisavši posljednju godinu. Poslije toga njegove su slike ponovo postale jednosložnije, usredotočene na crnu i bijelu boju. Fizički pokreti - penjanje, bubnjanje i scenska umjetnost - pridružile su se likovnom radu, a uz njih i magija uvijek pokretnog kompjutorskog ekrana.
Te nove Frukove slike trebalo bi promatrati u grupama poput onih u Stonehengeu, jer one su skulpture - simboli životnog puta - neka vrst inscenacije. Oko njih i kroz njih likovi iz njegovih ranijih djela, sad posve bestjelesni, smješteni su u novu dimenziju koju je i on sam dosegao u svom stvaralačkom razvoju. Crna platna dobila su rupe. Crna platna pretvorena su u prozore s otvorenim oknima. Preko prozora položene su kamene ploče pretvorene u mostove kojima se ulazi i izlazi - pretvarajući ih u vrata. Pojavila su se zrcala. Pojavio se ritam. Goran Fruk, peformer i shaman, svojim je bubnjanjem prevodio svoje sad nevidljive figure iz jedne dimenzije u drugu, iz jednog svijeta u drugi.
Frukova posljednja izložba održana u Istri bila je povratak crtežima iz djetinjstva u kojima su brojevima označeni usponi, nalik ljestvama, prislonjeni na stijene planina, usmjereni uvis. Njihovi su brojevi kvazi-metodički - složeni u mistični red. Tko ih dokući, prelazi - ili prolazi kroz njih na drugu stranu.
Frukova prerana smrt doimala se nestvarnom. Noga mu je zapela na šumskom putu. Kako bi takva energija mogla nestati? Njegovo djelo pokazuje da nije nestala. Ostao je veliki opus koji obogaćuje Hrvatsku. A Goran Fruk, umjetnik i shaman, samo je prešao u drugu dimenziju.