Vlastimir Kusik
Iz predgovora KNJIGA FRUK. Fruk the Book, HDLU, Zagreb, 1996.
''Biografijske činjenice o kojima se govori kada je riječ o nekoj istaknutoj ličnosti obično izgledaju mnogo važnije negoli način kako se onaj tko ih živi prema njima odnosi... Kao da u djelo nije usađen život njegova tvorca, ili obratno, kao da poziv stvaralačkog ne upravlja samim životom'' napisat će u uvodu monografije o Miroslavu Kraljeviću dr. Vera Horvat Pintarić o pristupu koji razdvaja umjetničko biće na ''život i djelo'', poput dvije odvojene cjeline, gotovo uobičajenom kod mnogih pisaca slikarskih monografija.
S pravom će autorica monografije o Kraljeviću, jednom iz niza rano preminulih hrvatskih slikara, dovesti u pitanje smisao značenja kronologijskog zbira obilja činjenica iz slikarova života, za koje je pitanje jesu li imale onoliko i onakvo značenje kakvo bi mogli misliti da imaju, a da se pri tome ne pitamo kako se prema njima ličnost o kojoj pišemo ponašala odnosno kakav je odnos prema njima imala. Put do stvarne predodžbe o životu odnosno slici umjetnikove osobnosti, pa i samog djela, u čiji sraz međusobnih utjecaja ne treba sumnjati, time postaje zamagljen.
Teško razabiremo njegov lik, ali i djelo, koje takva osobnost stvara. Postaviti u međuodnos pa i međuovisnost važne činjenice osobne povijesti, postupaka i ponašanja, koji nisu samo puki biografijski podaci, već su mnogo više spoznaja o životu, s važnim umjetničkim činjenicama koje su opet više od niza u kome se pretaču kao formalne mijene čije morfološke metamorfoze trebamo shvatiti kao umjetničko iskustvo, odnosno spoznaju, svakako je uvjet pristupa svakom umjetničkom životu i djelu. To je utoliko važnije ako motrimo život i djelo rano preminulog umjetnika čija se životna dob i iskustvo podudara sa zrelosti stvorenog djela.
Dakako, okolnost smrti ima značenja, iako, kada je u pitanju umjetnikova smrt, u istoj su ravni njena očekivanost (duga ili nasljedna bolest), vlastiti izbor ili slučajnost, pa tako gotovo nema važnosti.
Pogotovo stoga, jer življeno vrijeme ima obilježje iskustva umjetničkog vremena, pri čemu jedno uvjetuje drugo. Oni su spojeni na tragu brzog i isprekidanog življenja te spontanog i zgusnutog stvaranja. Čine cjeline naoko rasutog, a u biti sažetog, zrelog života i dovršenog djela.
Gotovo je izvjesno kako pisati o Goranu Fruku znači biti upravo na tom tragu.
Njegov život i njegov stvaralački poziv obilježeni su mitskim obrascem miljenika bogova kome je podaren kratak život i sretna smrt, obrazac koji će spojiti antičku heroiku stvaranja i egzistencijalističku muku življenja. Oba ova načela bila su u međusobnom prožimanju, stvaralački poziv utjecao je na život isto onoliko koliko je život utjecao na stvaranje. Smisao i sadržaj, početak I kraj jednoga bio je ishodište i konačnica drugome. Život i djelo nisu se štedjeli a još manje činili jedno drugom ustupke.
Potpuno sam uvjeren kako bi zapis životopisa kao zbir biografijskih činjenica i podataka bio apsolutno neprimjeren razumijevanju života Gorana Fruka. Tim gore ako bi se gomila važnih detalja, iz ili oko života, stavili u namjenu razumijevanja stvaralačkih ideja i motiva koji bi činili okvir pristupa njegovu djelu.
Etičnost življenja i estetski postupci stvaranja Gorana Fruka arhetipski su obrasci i okvir ''života i djela'' suvremenog umjetnika. Kratko življeno vrijeme i zrelost umjetničkih spoznaja koje je dosegnuo približuju Gorana Fruka i onom drugom, gotovo tradicijskom obrascu, mitu o rano preminulom umjetniku.
Zapis o Goranu Fruku ostaje otvorenim, njegove slike kao ostavština umjetnosti živjet će svoj život, sa ili bez naših sjećanja i sudova. Ali duboko sam uvjeren kako će ostavština postati i njezina baština, a vrijednosni sud koji je predložen podnijeti teret svoje budućnosti.